Draga mama, život je jedna velika.. Da ne lajem, nema veze, ti znaš. To je sve lutrija al’ ja ne odustajem od svog broja dok igra traje.

Mama. Nedostaješ. Mada nema reči koja bi ovu bol izrekla. Čuvam suze duboko u sebi, ne govorim nikome o tebi. O vama. Nemam snage. Prebrzo ste otišli. Oboje. Kad ste mi najviše trebali. Dovraga, skoro je tri godine. Od njegove smrti je već bilo. Ne znam šta je teže. Što ste vi otišli, ili što sam ja ostala. Drugačija sam, mama. Sasvim suprotna. Ne bi me volela. Sumnjam da bi razumela. Odustajem svaki dan od jedne ideje. Prerežem svaki dan jednu nit što me veže. Samo koračam, s ciljem da se sklonim. Ne prepoznajem samu sebe. I ne pričam nikome o tome. Svaki pokušaj boli. Bilo šta da započnem, ne ide. Stojim u mestu, a život prolazi. Taman pronađem nešto što mi ulepša dan, a život mi to istrgne iz ruku. Imala sam velike snove, sećaš se. Ne sanjam odavno. Nije taj luksuz meni namenjen. Pobegla bih mama. Nije idealno. Znala si to, još onomad. Ali tvrdoglava kakva jesam, nisam te slušala. Da barem jesam. Ti si najbolje znala. Sve. Nemam kome, mama. Nemam kome spustiti glavu u krilo, nemam kome verovati, nikoga ovde nije briga da li me boli. Dozvolim sebi ponekad da zaplačem, kao danas. Retko, mama. Na ovom licu niko neće suzu videti. Ali danas moram. Toliko je nebitno da me izjeda. Toliko me grize savest, jer sam dopustila sebi da odustanem. Ali morala sam. Ne mogu sebi to priuštiti. Koliko god znam da je to baš ono što sam tražila. Morala sam odustati. Sad samo suzama poraz sapirem. Nisam ja te sreće, mama. Da zadržim ono što me čini sretnom. Za mnom se samo nesreća vuče. Pomoli se gore za mene, vidi gde je zapelo. Imam tu jednu želju, neka se barem ona ostvari. Svetlo na kraju tunela. Poslednje čemu se nadam. Radim na tome da uspem. Ali treba mi podrška od gore. Čuvaj me, mama, jer sama ne umem. Boli me svaki uzdah otkad nisi tu. Otkad niste tu. “Ima ljudi koji nikad ne mogu zajedno u prvo lice množine. I gotovo.”

1 komentar

Komentariši