Bila je neko ko ne zna ostati. I nije ostala, nikada. A voleo sam je. I ona je mene volela. Svi su to znali, osim nas.

Imam li prave reči za tebe? Osećam se poraženom od života. Vidim da su svi onomad pravi izbori ustvari najlošije povučeni potezi u šahu života. Posle svih ovih godina konačno znam istinu. Iako u suštini prelepa, toliko je bolna da je mrzim. Kao da reči nismo imali jedno desetljeće ranije. Ostali smo ćutati, oboje. Koliko nam je dobra to donelo? Samo muk, tišinu, monotone kružne poteze. Život kao u lutkarskoj predstavi. Smeškamo se, koračamo danima kao marionete. Suština je prazna, i grize dušu. Nismo se trebali prepustiti sudbini, trebali smo je uzeti u svoje ruke, izgraditi svoju sreću. Pamtim ti svaku crtu lica, i onaj dečački osmeh kojega mi nikada nije bilo dosta. Neprimetna u masi, verovala sam da sam i tebi jednako takva. I kad god sam imala nameru da ti kažem, brzo bih se razuverila. Pomirila sam se s tim da ne postojim, ne znajući da čekaš neki znak. Ne znajući da misliš na mene, da bi delio sa mnom sve. Prerano sam loše razumela. Prebrzo našla utehu, navodni smiraj. Sada niti sam utešena, niti mirna. Jedno je isto. Ponovo se mirim s tim da ne postojim. Nemam snage. Ni za borbu, biti za ispravljanje krive Drine. Samo sam pustila, neka voda nosi sve. U talasu bola, mojoj duši slomljena su krila. Srce mi je ostalo u onom danu kad sam te čekala da kažeš bilo šta, a ti si ostao ćutati. Nemam više snage ni da kucam ova slova, svesna da smo prokockali sve. Pustili smo nas, dozvolili životu da nas razdvoji toliko da je prava sreća da uopšte dišemo pod istim nebom. “Ona se, slučajno, udala 18. maja 1980. Da se udala za mene, verojatno bih, kao pravi muž, ponekad i zaboravio taj datum. Ovako, zapamtio sam ga zauvek.”

Komentariši